Teško je zamisliti osobu koja nikad ne prokrastinira. Zapravo, da vam netko kaže da baš nikad ne prokrastinira, mislili biste da vrlo vjerojatno laže. Prokrastinacija uključuje znanje da osoba treba obaviti neki zadatak (primjerice napisati seminar), pa čak možda i želju da se taj zadatak obavi, ali bez uspješnog motiviranja samog sebe da to napravi unutar zadanog ili očekivanog vremenskog okvira. Prokrastinacija često uključuje i odgađanje započinjanja aktivnosti, sve dok se ne doživimo nemir ili nezadovoljstvo jer aktivnost nismo započeli ranije.

Prokrastinacija je naročito česta u akademskom svijetu. U jednom je istraživanju na američkim studentima pronađeno da čak njih 95% prokrastinira, dok je u jednom kasnijem istraživanju više od 50% studenata izjavilo da prokrastiniraju barem pola vremena koje provedu na akademskim zadacima. Studenti su obično više prokrastinirali kod pisanja seminara nego kod učenja za ispite ili obavljanja tjednih zadaća. Zanimljivo je da su studenti koji su izjavili da više prokrastiniraju na akademskim zadacima također češće kasnili za rasporedom i u nekim osobnim projektima izvan fakulteta.

 

Zašto ljudi prokrastiniraju?

Osobe koje imaju ozbiljan problem s prokrastinacijom često to pripisuju nekim karakteristikama ličnosti, primjerice nedovoljnoj discipliniranosti, lijenosti, neorganiziranosti ili slaboj sposobnosti raspodjele vremena. Međutim, pokazalo se da je prokrastinacija motivacijski problem koji uključuje više od jednostavne lijenosti ili loše organizacije vremena. Iako većina studenata navodi brojne razloge za prokrastinaciju, oni su uglavnom povezani sa strahom od neuspjeha (primjerice strah od izvedbe, perfekcionizam ili nedostatak samopouzdanja). Studenti koji prokrastiniraju mnogo više nego drugi studenti često ostvaruju znatno više rezultate na testovima anksioznosti i depresije te značajno niže rezultate na mjerama samopouzdanja, a ove se karakteristike često smatraju odrazom straha od neuspjeha.

I drugi motivacijski čimbenici također pridonose problemu akademske prokrastinacije. Nedavna istraživanja upućuju da način na koji studenti upravljaju (reguliraju) svojim ponašanjem može imati snažan utjecaj na akademske ishode poput znatiželje, upornosti, učenja, izvedbe, emocija i samopouzdanja. Samoupravljanje ponašanjem odnosi se na način na koji pojedinci koriste vanjske i unutarnje znakove kako bi odredili kada započeti, kako održati te kada prekinuti svoje ponašanje usmjereno ka cilju. Tako se jednim od najčešćih razloga prokrastiniranja kod studenata pokazalo upravo izbjegavanje zadataka. Izbjegavajuća ponašanja mogu varirati od vrlo diskretnih (primjerice zamoliti profesora da se ode na toalet) do vrlo ometajućih (npr. suprotstavljanje profesoru ili maltretiranje drugih učenika), a svrha im je izbjegavanje suočavanja s neugodnim mislima ili osjećajima. Tako je odgađanje početka pisanja „onog“ seminara zapravo izbjegavanje neugode koju pisanje tog seminara uzrokuje.

Još jedan od mogućih uzroka prokrastinacije utvrđen je razgovorom sa studentima koji prokrastiniraju, a naziva se pretjerana „ovisnost“ o strukturi i usmjeravanju od strane drugih. Drugim riječima, neki studenti dobro funkcioniraju u visoko strukturiranom okruženju s jasnim smjernicama što i kako treba raditi, ali ne i kada ih se ostavi da sami stvaraju plan, iako zapravo ne moraju iskusiti ometajuće emocije koje se javljaju kod nekih drugih prokrastinatora. Ovi studenti možda još nisu razvili neovisno samoupravljanje i vještine učenja, ali inače nemaju neka obilježja ličnosti ili psihološke teškoće koji bi doveli do prokrastinacije. Proširenje znanja o analizi zadataka, procjeni i organizaciji vremena i drugim vještinama učenja može pomoći osobama koje su pretjerano ovisne o strukturi. Asertivne vještine također bi mogle biti korisne u slučaju da osoba ne uspijeva obavljati svoje obveze jer ne može reći „ne“ svojim kolegama, kada su u pitanju izlasci ili druge socijalne aktivnosti.

Neki autori navode posebnu kategoriju studenata koje nazivaju „socijalno fokusirani optimisti“ – osobe koje će obavljanje obveza započeti u zadnjem mogućem trenutku jer većinu vremena prije tog trenutka provode u društvenim aktivnostima. Njih opisuju kao ekstravertirane, socijalno aktivne studente koji su sigurni u mogućnost odgađanja akademskih obaveza. Ovaj je oblik ponašanja poseban po tome što predstavlja jedini oblik prokrastinacije koji se povezuje s ugodnim emocijama. Ipak, bitno je znati je li optimizam realističan ili ne. Socijalno fokusirani optimisti možda ne trebaju nikakvu pomoć, ali samo u slučaju da je njihova samopouzdanost opravdana. No kraći rokovi, ugovori o učenju (ugovor između studenta/učenika i profesora ili ugovor koji osoba sklapa sama sa sobom u kojem se specificiraju ciljevi učenja, plan te način na koji će osoba učiti) i rad u grupama mogli bi ih potaknuti da prije obave svoje zadatke.

 

Motivacija

Prema jednoj od teorija motivacije, ona se dijeli na dvije glavne vrste: intrinzičnu (unutarnju) i ekstrinzičnu (vanjsku) motivaciju. Intrinzična motivacija proizlazi iz interesa za neku aktivnost kojom se bavimo ili iz obavljanja same aktivnosti. Ako osoba voli crtati, za to joj ne treba nikakav poticaj jer je za nju crtanje samo po sebi dovoljno motivirajuće da se upusti u tu aktivnost. S druge strane, ekstrinzična motivacija nastupa kada se osoba bavi aktivnostima koje nisu same po sebi motivirajuće, već ih radi zbog očekivane nagrade ili nekog ishoda. Kućanski poslovi većini ljudi nisu zanimljivi i motivirajući sami po sebi, ali ako za njih postoji nagrada, lakše ćemo ih započeti (primjerice ako odredimo da, nakon što operemo suđe, možemo pogledati epizodu omiljene serije).

Budući da je studiranje neobavezno, logično je pretpostaviti da je osoba istinski zainteresirana za ono što studira i za sam studij jer ga u protivnom ne bi pohađala. Ako je to slučaj, zašto je tako teško baviti se pisanjem seminara, učenjem i drugim akademskim obvezama? Problem nastaje kada za aktivnosti za koje smo intrinzično motivirani počnemo dobivati neku vrstu nagrade. S vremenom osoba stekne vjerovanje da se bavi nekom aktivnosti upravo zbog te nagrade, što dovodi do toga da se intrinzična motivacija počne smanjivati. Primjerice, upisali ste medicinski fakultet jer ste htjeli pomagati ljudima i znati više o ljudskom tijelu. Načelno je to još uvijek vaš cilj, ali se nakon nekoliko godina studija dogodilo da ispite polažete s ciljem da dobijete što bolju ocjenu. Dakle, vaše učenje za neki ispit pretvorilo se u učenje za ocjenu, umjesto da njegov glavni cilj bude stjecanje znanja. Ovo ne znači da više ne želite pomagati ljudima, ali u pogledu kratkoročnih ciljeva, ono o čemu vjerojatno najviše razmišljate je sama ocjena. Došli ste u situaciju u kojoj više niste toliko intrinzično motivirani za učenje, već to radite zbog ekstrinzične nagrade koju ono nosi te vam je stoga teško započeti jer ona ima manju vrijednost od intrinzičnog zadovoljstva.

 

Kako manje prokrastinirati i napokon započeti s učenjem?

Postoji niz dostupnih strategija koje se mogu primijeniti pojedinačno ili u raznim kombinacijama, tako da odgovaraju pojedincu. Bitno je prepoznati uzrok vlastite prokrastinacije te početi raditi na njegovu uklanjanju ili mijenjanju.

Jedan od načina da se prokrastinacija smanji na minimum jest da se poveća intrinzična motivacija za učenje. Intrinzična motivacija proizlazi iz osjećaja kompetentnosti i samoodređenja tijekom obavljanja neke aktivnosti. Neovisno o tome koliko studenti smatraju svoj studij i kolegije bitnima za postizanje svojih životnih ciljeva, i dalje će vjerojatno prokrastinirati ako nisu istinski zainteresirani ili poistovjećeni sa sadržajem tih kolegija. Jedan od najboljih pristupa ovom problemu jest da razmislite i razjasnite si razloge zbog kojih studirate, svoje ciljeve i gdje se ovaj kolegij koji sad morate naučiti uklapa u cjelokupnu sliku (koliko je bitan za vas i vašu budućnost). Osjećaj kompetentnosti u aktivnostima za koje nismo motivirani ili ih stalno odgađamo razvija se tako da se gradivo koje treba naučiti podijeli u manje cjeline te da se prvo uče one koje su najlakše. U primjeru odgađanja početka pisanja „onog“ seminara, ako niste motivirani, možete si napraviti plan u kojem ćete ga pisati nekoliko dana, pri čemu ćete svakoga dana napisati jednu cjelinu seminara. U jednom danu možete napisati uvod i teorijsku podlogu jer je to obično najlakši dio, u drugom razraditi dio argumentacije (ili svu, ovisno o potrebnoj duljini seminara). Zadnji dan napišite zaključak i prekontrolirajte sve što ste napisali.

S druge strane, ako nikako ne uspijevate povećati svoju intrinzičnu motivaciju, postoje određene tehnike kojima možete utjecati na svoju ekstrinzičnu motivaciju. Jedna od opcija je ponuda atraktivnog poticaja – podijelite gradivo na neke manje (po mogućnosti jednake) cjeline i svaki put kada završite s učenjem jedne od njih, nagradite se nečime što vas veseli (kava, čokolada, torta…). Ovo se može napraviti i na malo drugačiji način – određivanjem nagrade za samoga sebe ako se položi neki ispit (ova bi nagrada trebala biti veća, poput putovanja, izlaska, odlaska u restoran…). Druga opcija je uvođenje neugodne posljedice ako se ispit ne položi, odnosno ako se ne uči. Primjerice, ako ne učite, ne jedete slatko. Pritom pripazite da ne uđete u sferu samokažnjavanja, odnosno neka neugodne posljedice koje si zadajete budu relativno benigne (npr. uskratite si epizodu serije ili večernji kakao). Neovisno o tome odaberete li tehnike za povećanje intrinzične ili ekstrinzične motivacije, bitno je slijediti našu hedonističku tendenciju – maksimalizirati užitak, odnosno izbjeći neugodu.

 

Dodatne savjete za učenje možete pronaći u našim člancima Pismo maturantima i Nekoliko savjeta za učenje na daljinu, a više o prokrastinaciji općenito možete pročitati ovdje. Ako vam je potrebna podrška u prevladavanju akademske prokrastinacije, slobodno nam se javite na [email protected].