Od malih nogu slušamo kako je važno redovito ići na kontrolu stomatologu, obavezno se cijepiti protiv tetanusa ako stanemo na čavao i posjetiti liječnika ako mislimo da s našim zdravljem nešto nije u redu. Nitko se ne čudi kada popijemo tabletu protiv bolova ako imamo migrenu ili ako moramo svaki dan uzimati inzulin zbog šećerne bolesti (dijabetesa). No, kada se radi o psihičkom zdravlju, posjet odgovarajućim stručnjacima odjednom postane nešto što se taji, uzimanje lijekova obavijeno je mitovima, a osobe koje doživljavaju psihičke smetnje ili imaju psihički poremećaj prozivaju se ludima, opasnima i neuračunljivima.

Iako se posljednjih godina u javnom prostoru sve više govori o psihičkom zdravlju i njegovoj važnosti, u društvu još uvijek postoje brojna netočna ili zastarjela uvjerenja, internet je prepun netočnih informacija, a medijski prikazi često su pretjerano dramatični i zastrašujući. Kada saznaju da netko ide na psihoterapiju ili uzima psihofarmake, ljudi su skloni reagirati umanjivanjem, nelagodom ili osuđivanjem – drugim riječima, postoji stigma. Osobe koje doživljavaju psihičke teškoće mogu zbog manjka podrške okoline i straha od osude oklijevati u traženju pomoći, što može dovesti do toga da se njihove smetnje dodatno pogoršaju. Zato je važno raditi na destigmatizaciji psihičkih teškoća.

Da bismo u tome bili uspješni, prvo treba razumjeti što je stigmatizacija. Radi se o negativnom obilježavanju osobe zbog neke njene karakteristike na temelju predrasuda koje imamo. Primjerice, ako imamo stav da su osobe koje imaju depresiju lijene, a nakon toga saznamo da netko koga poznajemo pije antidepresive, možda ćemo pretpostaviti da je ta osoba lijena iako to uopće ne mora biti slučaj. Osobe koje doživljavaju psihičke smetnje često su stigmatizirane kao čudne, slabe, nestabilne, nepredvidljive, nervozne, problematične, opasne ili bolesne, a zbog takvih negativnih asocijacija društvo ih obilježava kao drukčije i manje vrijedne od drugih. Stigmatizacija zbog toga može dovesti i do diskriminacije, odnosno izbjegavanja, marginaliziranja i zlostavljanja osoba sa psihičkim teškoćama te ograničavanja njihovih prava. Takvo okruženje kod stigmatiziranih može dovesti do pada samopouzdanja, osjećaja manje vrijednosti i povlačenja iz društva, čime se začarani krug održava. Sniženo samopoštovanje i manje vjerovanje u vlastite sposobnosti mogu biti i rezultat samostigmatizacije, odnosno usvajanja negativnih uvjerenja okoline, koja mogu uzrokovati osjećaje bespomoćnosti i beznadnosti te smanjiti sklonost traženju pomoći.

Psihički poremećaji i bolesti sa sobom nose određene simptome koji drugima mogu biti neobični i teško razumljivi, ali važno je naglasiti da ti simptomi nisu trajna obilježja niti osobine ljudi. Ljudi nisu poremećaji koje imaju te mogu živjeti jednako ispunjen i uspješan život kao netko tko nema psihički poremećaj. Ako osobu razdvojimo od poremećaja koji ima (npr. ako umjesto Ona je bipolarna razmišljamo i kažemo Ona ima bipolarni poremećaj), stvaramo prostor u kojemu možemo bolje upoznati osobu i pokušati je razumjeti kao cjelinu, a ne kao manifestaciju poremećaja. Velik dio stigme o smetnjama psihičkog zdravlja proizlazi iz straha od nepoznatog, nerazumijevanja i nedostatka znanja, zbog čega je najbolji način destigmatizacije edukacija i kontakt s osobama narušenog psihičkog zdravlja. Stoga bi razgovor o psihičkom zdravlju trebao imati svoje mjesto u obrazovnom sustavu i u medijskom prostoru, i to ne samo kada je psihičko zdravlje narušeno (npr. kada pandemija kod velikog postotka populacije izazove anksiozne smetnje), već i prije, kroz prevenciju psihičkih teškoća i obrazovanje o tome kako zaštititi i očuvati vlastito psihičko zdravlje. Trebalo bi u razgovor uključivati osobna iskustva i pozitivne primjere te poticati razumijevanje, a ne senzacionalizam.

Kao što si ne možemo sami popraviti karijes ili bez antibiotika izliječiti upalu mjehura, a ako pokušamo zaliječiti slomljenu nogu velika je vjerojatnost da će kost zarasti krivo, ne možemo samostalno tretirati psihičke poremećaje ili bolesti, a odgađanjem posjeta psihologu ili psihijatru raste vjerojatnost da će se simptomi koje doživljavamo pogoršati i dodatno nam narušiti kvalitetu života. Odlazak stručnjaku psihičkog zdravlja nije znak slabosti koji ukazuje na to da se nismo bili u stanju sami izboriti sa svojim teškoćama, već znak hrabrosti i preuzimanja odgovornosti za sebe. Svatko ponekad doživljava smetnje psihičkog zdravlja i svakome je ponekad teško, a važno je prepoznati kada nam je potrebna podrška i potražiti je iz odgovarajućih izvora. Stručnjak psihičkog zdravlja upravo je to – stručnjak koji ima znanja i vještine koje mu omogućuju da postavi pravilnu dijagnozu i vodi nas kroz proces oporavka te da nas poduči alatima koje možemo koristiti u nošenju sa svojim teškoćama. To ne možemo učiniti sami, niti samo uz podršku prijatelja ili partnera, jer oni nisu educirani da nam pruže pomoć koja nam je potrebna. Nema zdravlja bez psihičkog zdravlja, zbog čega bi briga o njemu trebala početi s odgojem i obrazovanjem, biti kontinuirano prisutna u javnom prostoru i prioritizirana od strane nadležnih vlasti te uključivati educirane stručnjake.

Upravo je zbog toga BIPA s udrugom kako si? pokrenula kampanju #PrekrasnaIznutra kojoj je cilj raditi na destigmatizaciji teškoća psihičkog zdravlja i normalizaciji traženja psihološke podrške. Prvi korak u borbi protiv stigme je ne dopustiti da nas ona spriječi u traženju pomoći, a izrazito je važno i pružiti drugima nježnost i razumijevanje, pričati o vlastitom iskustvu te pristupati drugima otvorenog uma. Ako vi ili netko vama blizak osjeća smetnje psihičkog zdravlja ili želite saznati više o ovoj temi, možete se javiti udruzi kako si? na [email protected].