Prije nego počnete s čitanjem ovog članka, pokušajte se prisjetiti kada ste zadnji put bili oko nečega zabrinuti. Pokušajte se što detaljnije sjetiti situacije i izvora svojih briga. Kako ste se osjećali? Jeste li primijetili neke tjelesne promjene ili promjene u vlastitom razmišljanju? Kako ste gledali na taj problem u budućnosti? Jeste li imali osjećaj da možete utjecati na izvor briga? Kako ste doživljavali razmišljanje o problemu koji vas muči?

 

Odgovori na ova pitanja vjerojatno će biti opisi nekih od brojnih obilježja anksioznosti. Anksioznost (ili tjeskoba) prirodna je emocionalna i tjelesna reakcija na doživljenu opasnost. Ona predstavlja osjećaj nadolazeće opasnosti koji nas upozorava da se moramo nekako zaštititi. Evolucijski se razvila upravo zato što nam je omogućavala uspješnije predviđanje potencijalnih opasnosti i pravovremeno djelovanje. Dakle, niska razina anksioznosti svakako je korisna i poželjna. Takva adaptivna razina svakodnevne anksioznosti motivira nas na promišljanje i planiranje, čini naše reakcije bržima i poboljšava naše sposobnosti suočavanja s problemima. Tako ćete, ako ste ujutro na vijestima vidjeli da će popodne vjerojatno padati kiša, pri izlasku iz kuće osjetiti nižu razinu anksioznosti koja će vas podsjetiti da bi bilo dobro ponijeti kišobran.

Međutim, kod anksioznih poremećaja javlja se anksioznost pretjeranog intenziteta koja prestaje biti korisna. Takva anksioznost javlja se i bez doživljene opasnosti, potpuno je preplavljujuća i remeti svakodnevno funkcioniranje. Osobe s anksioznim poremećajima zato često imaju problema sa svakodnevnim situacijama, kao što su komuniciranje s drugima, odlazak u trgovinu ili vožnja javnim prijevozom. Željeli bismo napomenuti i kako su anksiozni poremećaji najčešći od svih psihičkih poremećaja. Otprilike 15% ljudi nekad će tijekom života razviti neki anksiozni poremećaj, a samo četvrtina oboljelih prima adekvatnu pomoć.

Kod većine anksioznih poremećaja pretjerana će se anksioznost javljati u nekim specifičnim situacijama (npr. fobija od visine). Međutim, kod generaliziranog anksioznog poremećaja (GAP-a) anksioznost je prisutna stalno i često se opisuje kao slobodno plutajuća. Osobe s GAP-om zato su stalno zabrinute i uznemirene, zbog čega možemo reći da ovaj poremećaj svakako opravdava svoju kraticu na engleskom jeziku (engl. generalized anxiety disorder – GAD). Brige se uglavnom vežu za svakodnevne situacije i realistične su, ali su pretjerano intenzivne. Upravo realističnost dodatno otežava nošenje s brigama. Osoba s GAP-om tako može biti pretjerano zabrinuta da će se nešto loše dogoditi njenim bližnjima kad negdje putuju. Iako to nije potpuno nerealna mogućnost, pretjerana briga oko toga ne donosi nikakvu korist i ometa osobu. Radi se o osjećajima koji su nam svima dobro poznati – svi smo nekad zabrinuti, a i sami ste se na početku ovog članka mogli prisjetiti neke situacije iz vlastita života. Kod ljudi koji žive s GAP-om takvi osjećaji prisutni su svakodnevno.

 

GAP se javlja kod otprilike 4% populacije, češći je kod žena, a tipično započinje sredinom drugog desetljeća života, iako mnogi navode neke od simptoma još od djetinjstva. Da bi se dijagnosticirao, moraju biti prisutni pretjerana zabrinutost, teškoće u kontroliranju zabrinutosti te barem tri od sljedećih simptoma: nemir, osjećaj kao da ste na rubu živaca, lako umaranje, teškoće koncentracije, razdražljivost, poremećaji spavanja. Ovi simptomi trebaju biti prisutni svakog dana u razdoblju od najmanje šest mjeseci. Također se često javljaju i razne tjelesne promjene koje se vežu za anksioznost – znojenje, crvenjenje, lupanje srca, napetost i bolovi u mišićima, posebno u vratu i ramenima, suhoća usta, često mokrenje… GAP se često javlja u kombinaciji sa socijalnom fobijom, opsesivno-kompulzivnim poremećajem ili depresivnim poremećajem.

Prema jednom od najpoznatijih modela, postoje četiri glavna čimbenika GAP-a. To su smanjena tolerancija na nesigurnost, vjerovanje u pozitivnu funkciju brige, slabo snalaženje s problemima i kognitivno izbjegavanje anksioznosti. Tolerancija na nesigurnost pokazala se najvažnijim čimbenikom. Ona je kod oboljelih od GAP-a smanjena – oni puno teže podnose situacije nad kojima nemaju kontrolu i koje ne mogu predvidjeti. U skladu s ovim javlja se i vjerovanje u pozitivnu funkciju brige, tj. vjerovanje da brigom i razmišljanjem o problemima uspostavljamo kontrolu nad njima jer predviđamo svaki mogući scenarij i opasnost. Zbog toga za ljude oboljele od GAP-a stanje opuštenosti također može biti alarm za brigu jer se javlja misao da nas opasnosti mogu uhvatiti nespremnima kad smo opušteni. Kod GAP-a dolazi i do teškoća u određivanju prioriteta pri rješavanju problema, s obzirom na to da se zbog povišene anksioznosti svi problemi doživljavaju jednako ozbiljnima. Zbog stalne povišene anksioznosti javljaju se i zastrašujuće mentalne slike i scenariji koji se izbjegavaju brigom o njima, jer stalnom brigom pokušavamo zamisliti rješenje za te moguće scenarije. Tako u GAP-u briga ima funkciju kognitivnog izbjegavanja zastrašujućih misli.

Važna je pojava kod GAP-a osjećaj gubitka kontrole. Kako smo već rekli, anksioznost predstavlja brigu o budućnosti, koju nikad ne možemo potpuno točno predvidjeti. U situaciji niske (adaptivne) razine anksioznosti prihvatit ćemo činjenicu da nemamo kontrolu nad time kad će točno danas početi padati kiša i zadovoljit ćemo se time što smo ponijeli kišobran. Međutim, kod povišene anksioznosti osjećaj gubitka kontrole nad situacijom veći je i uzrokuje puno snažniju tjeskobu. Ta povišena tjeskoba povećava potrebu za uspostavljanjem kontrole, što potiče daljnje razmišljanje o svim mogućim scenarijima. Pod utjecajem anksioznosti ti scenariji uglavnom odlaze u one najcrnje. Anksioznost također povećava doživljaj da je najveća vjerojatnost da će se dogoditi upravo ti najcrnji scenariji (sjetimo se, anksioznost ima funkciju da nas priprema na svaku potencijalnu opasnost). Osobe s GAP-om također teže kontroliraju svoja stanja i zabrinutosti, zbog čega imaju sniženo vjerovanje o vlastitoj sposobnosti uspostavljanja kontrole.

Kod oboljelih od GAP-a prisutna je i kognitivna distorzija katastrofiziranja – tendencija da se dvosmislene i ne tako jasne situacije uvijek doživljavaju u smjeru opasnosti. Zbog toga će svakodnevne životne situacije često doživljavati opasnima ili zabrinjavajućima i više će u takvim situacijama uočavati razne znakove opasnosti. Nastavno na ovu pojavu, kod oboljelih od GAP-a često se javljaju automatske misli vezane za smrt, tjelesnu ozljedu, gubitak kontrole, odbacivanje ili ludilo.

 

Zaključno, kod generaliziranog anksioznog poremećaja dominira stalna zabrinutost i tjeskoba koja može biti vezana za bilo koji aspekt života. Stalna briga povezana je sa sniženom tolerancijom na neizvjesnost te s doživljajem slabije kontrole nad vlastitim životom i događajima u njemu, kao i sa stalnim osjećajem da se u bilo kojem trenutku može dogoditi neka opasnost. U sljedećem članku pobliže ćemo prikazati neke od tretmana GAP-a, a ako vas zanima više o njemu ili trebate podršku u nošenju sa svojim brigama, naš vam je sandučić uvijek otvoren na [email protected].