U prethodnom članku opisali smo ulogu i djelovanje psihologa u obrazovnom sustavu. Sada ćemo istražiti kako se to djelovanje mijenjalo u vrijeme pandemije bolesti COVID-19. U tu smo svrhu razgovarali sa Sonjom Jordanić Golub, školskom psihologinjom Gimnazije Sesvete.
kako si?: Prema Vašem iskustvu, koja su se područja rada školskih psihologa najviše mijenjala u vrijeme pandemije i na koji način?
Sonja: U počecima pandemije, odnosno za vrijeme lockdowna, promijenila su se sva područja rada. Sve je prešlo u online okruženje – individualni razgovori s učenicima, nastavnicima i roditeljima vodili su se preko Zooma i Teamsa te sam otvorila adresu e-pošte za komunikaciju namijenjenu učenicima i roditeljima. Preko društvenih mreža (Facebook i Instagram) komunicirala sam informacije o tome kako me kontaktirati i svakodnevno sam objavljivala savjete o nastavi na daljinu i psihičkome zdravlju.
S obzirom na to da je prelazak na online nastavu bio preko noći, cilj mi je bio biti što veća podrška kolegama u velikim izazovima pred kojima smo se našli, tim više što nam je u zbornici dosta starijih kolega. Zato sam sa socijalnom pedagoginjom preuzela vođenje satova razrednika za sve razrede, njih dvadeset. Prihvatile smo izazov i počele snimati videolekcije. Dobile smo pohvale od Ministarstva i s ponosom mogu reći da smo školsku godinu završile s dvanaest videolekcija, od čega ih je osam za učenike, tri za nastavnike i jedna za roditelje. Posebno se ponosim videoleksikonima za maturante. Nismo se htjeli pomiriti s činjenicom da maturanti neće imati norijadu, tj. oproštaj od sviju nas, pa sam u suradnji s kolegicama organizirala snimanje video leksikona u kojem se maturanti opraštaju od nastavnika i drugih učenika tako da odgovaraju na postavljena pitanja o vremenu provedenom u školi, o najdražem nastavniku, najljepšem sjećanju iz škole i sličnim iskustvima.
U novoj školskoj godini nastava je krenula normalno, u školskim klupama, kontakt s učenicima je uživo, no i dalje koristim digitalne platforme za komunikaciju s učenicima i nastavnicima, što smatram velikim dobitkom koji smo stekli u ovoj krizi. Radionice i dalje održavam, uz strogo pridržavanje epidemioloških mjera.
kako si?: Kako učenici dolaze do Vas? Kako saznajete za probleme djece? Kako se to mijenjalo nastupanjem sigurnosnih mjera?
Sonja: Za vrijeme lockdowna za probleme učenika saznala bih preko razrednika, roditelja ili samih učenika. Uputila sam ih da me kontaktiraju na online platformama (chat ili videopoziv), telefonom i e-poštom koju sam otvorila isključivo za te potrebe. Kako je vrijeme odmicalo, broj učenika, ali i roditelja koji su tražili pomoć i savjet je rastao, što je bilo i za očekivati zbog svakodnevne neizvjesnosti. Povratkom u školske klupe, učenici me kontaktiraju samoinicijativno ili me na njih upute nastavnici, razrednici i roditelji, a kontakt s učenicima na radionicama pruža mi mogućnost da sama uočim potrebe i poteškoće koje imaju. Uz to, uskoro planiram testiranje učenika.
kako si?: Na koje probleme učenika sada najčešće nailazite?
Sonja: I dalje su prisutne teškoće internaliziranog tipa (emocionalne teškoće, npr. anksioznost), s tim da su sada mnogostruko izraženije i zahtijevaju pažnju struke više nego ikad. Korona i potres ostavili su veliki trag za sobom i brojne posljedice. Osobito su pogođena djeca s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama, koja su za vrijeme pandemije uskraćena za redovite terapijske usluge (logopedska terapija, fizikalna terapija, psihoterapija…), što se loše odražava na njihovo psihičko zdravlje i akademski uspjeh.
kako si?: U kojim oblicima radite s učenicima (npr. radionice, testiranja, savjetovanje i drugo)? Kako se to mijenjalo nastupanjem sigurnosnih mjera?
Sonja: U redovnim uvjetima najčešće radim s učenicima u obliku individualnog savjetovanja i redovito držim radionice koje su u skladu s dobi i potrebama učenika. Primjerice, za prve razrede održavam radionice na temu aktivnog učenja. U radu s maturantima fokusiram se na profesionalno informiranje i savjetovanje te izbor fakulteta.
S obzirom na epidemiološke mjere te na to da naši maturanti više nisu u mogućnosti koristiti usluge na uobičajen način, organiziram radionice u školi na kojima ih između ostaloga informiram o Smotri Sveučilišta, Sajmu stipendija, s njima prolazim testove online sustava za profesionalno informiranje učenika i slično. Kako zbog epidemioloških mjera više nismo u mogućnosti ugostiti vanjske suradnike koji su održavali predavanja za sve razrede, sada ih organiziramo online.
kako si?: U kojem obliku sada surađujete s roditeljima? Na koji način uključujete roditelje u rješavanje problema učenika?
Sonja: Većinom telefonski komuniciram s roditeljima, no u iznimnim situacijama ih pozivam da dođu u školu. Na primjer, kada treba potpisati suglasnost za pokretanje postupaka za utvrđivanje primjerenog oblika obrazovanja. Obavještavam ih o teškoćama učenika koje zahtijevaju da roditelji znaju za njih te ih upućujem dalje na obradu ili savjetovanje. Nakon toga tražim povratne informacije, po potrebi dokumentaciju, dalje pratim učenika i naša se suradnja nastavlja. Tematske roditeljske sastanke planiram održati online.
kako si?: Na koji način surađujete s nastavnicima?
Sonja: Nastavnici se zbog epidemioloških preporuka više ne okupljaju u zbornici kao prije. Sada svakodnevno surađujemo preko društvenih mreža i online platformi, a po potrebi individualno razgovaram s njima i uživo. Primjećujem da je komunikacija intenzivnija i dostupnija. Uskoro planiram održati online tematsko Nastavničko vijeće.
kako si?: Na koji se način promijenila Vaša suradnja s drugim stručnjacima u školi?
Sonja: S kolegicom socijalnom pedagoginjom svakodnevno surađujem po brojnim pitanjima, čak i intenzivnije nego prije jer koristimo online platforme, razna predavanja i online projekte više nego ikad. Koristilo mi je razdoblje lockdowna jer tada nisam bila opterećena administrativnim i organizacijskim poslovima koji inače često idu preko leđa stručnih suradnika te sam sve vrijeme bila izrazito fokusirana na to kako pružiti podršku učenicima, nastavnicima i roditeljima. To smatram najproduktivnijim i najsvrhovitijim razdobljem rada kao školski psiholog jer sam isključivo radila poslove iz svog djelokruga.
kako si?: Prema Vašem mišljenju, što je sada najvažnije u radu s učenicima? Što je najvažnije u radu s roditeljima? Što je najvažnije u radu s nastavnicima i drugim stručnjacima?
Sonja: U radu s učenicima važno je testiranje kako bi se uspjelo na vrijeme reagirati i kako bi učenici dobili odgovarajuće tretmane. Unatoč brojnim projektima destigmatizacije psihičkih poremećaja ili teškoća, i dalje postoji velika stigma oko odlaska psihologu. Često se učenici javljaju dosta kasno, kad im je već prilično teško, kao da čekaju zadnji čas. Smatram da bi sve škole trebale imati propisane edukacije koje bi psiholozi kontinuirano provodili za učenike, roditelje i nastavnike.
Preveliki je naglasak na akademskom postignuću i STEM području, dok su s druge strane satovi razrednog odgoja prepušteni razrednicima koji većinom nisu educirani u području psihičkog zdravlja, bez sustavnog plana i programa koji bi po meni trebao obuhvaćati teme socioemocionalnih vještina važnih za psihosocijalnu dobrobit učenika. Kada bi sustav uključivao brigu o psihičkom zdravlju, onda ni ovakve situacije kao što je pandemija ne bi bile toliki izazov niti bi producirale ovoliki broj nesnalaženja i kriznih situacija.
kako si?: Što za Vas znači biti školski psiholog? Što je najvažnije u poslu školskog psihologa? Koji su glavni izvori zadovoljstva u tom poslu?
Sonja: Biti školski psiholog znači raditi na stručno-razvojnim poslovima, pratiti trendove u radu s mladima, u prevenciji i brzom reagiranju na njihove potrebe. Potrebno je pratiti aktualna istraživanja i implementirati programe koji iz njih proizađu. Mislim da škola nije svjesna koliko školski psiholog može unaprijediti rad škole te smo prečesto opterećeni raznim povjerenstvima, administracijom i ostalim poslovima, kao svojevrsna Katica za sve. Školski psiholog trebao bi imati prepoznatljivu ulogu koju bi mu jamčila upravo ranije navedena struktura edukacija koje bi držao za učenike, nastavnike i roditelje. Sve to ima zajednički cilj, a to je psihičko zdravlje učenika.
Najvažnije u poslu školskog psihologa jest biti intrinzično motiviran, voljeti svoj posao, imati puno razumijevanja za druge, biti proaktivan i inicirati pozitivne promjene. Radim na tome da promijenim stav da je psiholog u školi potreban samo problematičnoj djeci.
Ono što mi uvijek napuni baterije su pozitivne povratne informacije, pohvale, zahvalnost učenika, lijepe riječi koje mi upute kada nekome pomognem te odlične evaluacije radionica. Dodatnu energiju daju dobri projekti, uspješne suradnje i nove prilike. Poseban je osjećaj kada mi se učenici jave da su upisali psihologiju ili me nakon par godina dođu posjetiti u školi.
kako si?: Želite li nam još nešto reći što mislite da je važno, a nismo Vas pitali?
Sonja: Htjela bih naglasiti kako su škole napredovale tijekom lockdowna. Unaprijedile su se u informacijsko-komunikacijskoj tehnologiji i doživjele mnogo promjena (nema zvona, pretežno blok sati, kasniji početak nastave – od 9 sati, online sjednice, edukacije su nam dostupnije više nego ikad, fleksibilnost ljudi i spremnost na promjene su porasle…). Da mi je netko prošle godine rekao da će ova nastavna godina tako izgledati, rekla bih da nema šanse. Izgleda da nam je ova kriza donijela i nešto dobro.
Ovim intervjuom dobili smo uvid u neke od promjena i stresova koje je pandemija uzrokovala u školstvu, ali i određene dobitke koje nismo očekivali. Ovim putem želimo zahvaliti Sonji Jordanić Golub na svom trudu koji ulaže u svoj rad kao školska psihologinja, kao i na volji za dijeljenje svojih iskustava sa svima nama.
