Kada se tek rode, djeca su bespomoćna, ništa ne mogu bez pomoći roditelja i u potpunosti o njima ovise. Kako rastu, to se mijenja i tijekom druge godine života djeca razvijaju autonomiju te se žele odvojiti od roditelja i samostalno odlučivati za sebe1. Ponekad roditelji takva ponašanja mogu shvatiti kao prkos ili buntovnost i nastoje ih iskorijeniti, ali dječja težnja samostalnosti najčešće jača i nastavlja se kroz pubertet i tinejdžersku dob. Mnogim su roditeljima ova razdoblja odgoja izazovna, ne znaju kako se nositi s takvim ponašanjem i, iako kreću iz pozicije ljubavi i brige, mogu burno reagirati. Kako bi ova razdoblja prošla što mirnije i dovela do izgradnje boljeg odnosa između roditelja i djeteta, u ovom članku donosimo praktične savjete za postavljanje granica svojoj djeci uz poštivanje njihove samostalnosti.

 

Postavljanje granica

Odnos roditelja i djece je dvosmjeran: obje strane imaju svoje potrebe i osjećaje2. Ipak, roditelji su ti koji su odgovorni za svoje dijete. Njihova je odgovornost osigurati da dijete raste u sigurnoj okolini i da su mu potrebe zadovoljene. Upravo je zato jedan od zadataka roditelja  postavljanje granica.

Važno je da roditelji od početka djeci postavljaju jasne granice – tako dijete uče samokontroli, postavljanju osobnih granica u odnosu s drugima i pružaju mu strukturu2.  Mala djeca nemaju kontrolu nad time što će jesti, kako će provoditi dan i slično – to određuju roditelji. Takvo neznanje može biti frustrirajuće, a kako djeca rastu i postaju samostalnija, imaju sve veću potrebu znati što će se sljedeće dogoditi. Kada roditelji postave jasne granice i ustanove određenu rutinu, dijete zna što može očekivati u danu te na taj način dobiva osjećaj kontrole. Problem nastaje kada se roditelji postave kao „diktatori” i granice postavljaju bez da u obzir uzimaju djetetove osjećaje i potrebe, što onda u djeci doista može izazvati otpor i ne vodi konstruktivnom rješenju.

Savjet 1: Pravila određujte zajedno s djetetom te ih objasnite tako da budu razumljiva i usmjerena na pozitivan ishod2. Ako pravila određujete samostalno i bez objašnjenja, dijete neće razumjeti zašto je važno da se ponaša na određeni način i može imati otpor prema pravilu.

Kada si u parku i diraš tobogan i ljuljačke, na tvojim rukama bude puno malih bakterija zbog kojih se možeš razboljeti. Zato kad dođemo doma idemo oprati ruke, a onda se možemo nastaviti igrati s igračkama.

X Kad dođemo doma, moraš oprati ruke, inače nema igranja.

 

Savjet 2: Kada je moguće, djetetu ponudite izbor i omogućite mu da samostalno odlučuje2. Time njegujete njegovu autonomiju i dajete mu mogućnost da samo kontrolira vlastito ponašanje u mjeri koja je odgovarajuća za razvojnu dob.

Dogovorili smo se da ćeš sam/a pospremati svoju sobu kako bi uvijek znao/la gdje su ti stvari. Želiš li pospremiti sobu prije ili poslije ručka?

X Idem do dućana, da si pospremio sobu prije nego što se vratim!

 

Kako ispoštovati svoje potrebe i granice

Neke granice postavljamo kako bismo zaštitili dijete ili poboljšali njihov život, a neke postavljamo kako bismo zaštitili vlastite potrebe1. Kada postanemo roditelji, ne prestajemo biti pojedinci s vlastitim osjećajima, željama i potrebama. Prirodno je nekad osjećati tugu, ljutnju, frustriranost i u redu je te osjećaje komunicirati djeci1. Osim što štitimo vlastite potrebe, djeci pokazujemo da je u redu izražavati osjećaje i da je važno postavljati osobne granice. Izražavanjem svojih emocija djecu učimo prihvatljivom načinu nošenja s njima.

Savjet 3: Objasnite djetetu kako se osjećate i zašto te što vam je u tom trenutku potrebno. Time dijete uči da i roditelj ima svoje osjećaje i potrebe te kako ih izražavati i poštovati.

Mama je sada tužna jer je imala težak dan na poslu, htjela bih pogledati epizodu serije da se malo razveselim, a čim završim ću doći kod tebe u sobu i možemo se igrati.

X Pusti me na miru, smetaš mi, vidiš da sam loše volje!

 

Kako provoditi postavljene granice

Nakon postavljanja granica, važno je biti dosljedan u njihovom provođenju. Ne možemo od djeteta očekivati da će se pridržavati granica ako roditelj nekad reagira na njihovo kršenje, a nekad ne. Zbog toga uz svaku granicu treba odrediti i posljedicu2.

Dogovorili smo se da ćeš javiti ako kasniš iz izlaska. Jako sam se zabrinula za tebe, prekršio si naš dogovor i zato danas nema igranja na računalu.

X Kada dijete prvi put zakasni iz izlaska, roditelj ne reagira i kaže si: „Ma u redu, takvi su tinejdžeri.” Drugi put se naljuti i uvede posljedicu: „Kako si mogao kasniti, a nisi se javio? Nema više izlazaka!”

Djeca će na posljedice nekada reagirati negativno. Teško je čuti da je dijete uznemireno, ali važno je da roditelj ostane dosljedan i provede posljedicu. Ako roditelj popusti, uči dijete da su granice slabe i da plakanjem može dobiti što god želi. Ipak, djetetove osjećaje ne treba ignorirati.

Savjet 4: Razgovarajte s djetetom o tome zašto provodite neku posljedicu i pokažite mu da razumijete njegove osjećaje. Nedosljedno provođenje posljedica može zbuniti dijete, a ono može i naučiti kakvim je ponašanjem moguće „zaobići” posljedicu.

Vidim da si tužan i ljut što sam ti uzeo igračku, ali dogovorili smo se da ćeš prije spavanja pospremiti svoju sobu. Još uvijek stigneš pospremiti sobu pa ću ti vratiti igračku.

X Prestani plakati, nećeš dobiti igračku natrag!

X Evo ti igračka, samo prestani plakati!

 

Discipliniranje bez upotrebe kažnjavanja

Postavljanje granica i discipliniranje bez fizičkog kažnjavanja je nužno. Tjelesno kažnjavanje ima brojne negativne posljedice na razvoj djeteta, od kojih su neke3:

  • može ozlijediti dijete;
  • ne uči dijete poželjnim ponašanjima;
  • uči dijete da nasiljem može postići ono što želi;
  • djetetu govori da se roditelja treba bojati.

Kada dijete napravi nešto krivo ili prekrši postavljenu granicu, treba mu pokazati koje je ponašanje poželjno. Na primjer, ako dijete pretrči preko ceste kada je na semaforu crveno svjetlo, objasnite mu da je to opasno i da treba pričekati zeleno svjetlo, a kad s njim prelazite cestu uvijek pazite da svjetlo bude zeleno. Tjelesno kažnjavanje uči dijete da je nešto napravilo krivo, ali ono i dalje ne razumije što treba napraviti, već samo uči što treba izbjegavati bez da sazna koja su poželjna ponašanja moguća u danoj situaciji. Za razvoj djeteta i za njegov odnos s roditeljima važna je jasna komunikacija. Kao i roditelj, i dijete je osoba s pravima, potrebama, željama i osjećajima te zaslužuje poštovanje i otvorenu komunikaciju. Prirodno je da roditelj osjeća frustriranost ako dijete ne poštuje postavljane granice, ali fizičko kažnjavanje nije konstruktivan način rješavanja te frustracije. Postavljanje granica je proces koji zahtijeva trud i vrijeme te je u redu ponekad se osjećati ljuto ili bespomoćno tijekom tog procesa. Te osjećaje treba izraziti i riješiti na način koji neće naštetiti djetetu niti odnosu roditelja i djeteta (na primjer kroz razgovor s partnerom ili prijateljima, meditaciju ili slično).

 

Smjernice za kvalitetnu komunikaciju

Postavljanje granica i odgoj djece nije jednostavan niti linearan put – ima dana kada će sve ići lagano, a ima dana kada ćete se osjećati kao da ste „na rubu živaca”. Ovo je sasvim uobičajeno i ne znači da ste loš roditelj. Najvažnije je o svemu iskreno razgovarati s djecom te poštovati njihove osjećaje i potrebe. Za kraj vam donosimo nekoliko smjernica za kvalitetnu komunikaciju s djecom:

  • Od najranije dobi pokušajte što više razgovarati s djetetom, pitajte ga kako je provelo dan, kako se danas osjeća, što bi htjelo sutra raditi. Pokazujte interes za njihove hobije i teme koje ih zanimaju te ih podržavajte u istraživanju.
  • Rječnik i stil govora prilagodite dobi djeteta, ali s djetetom razgovarajte otvoreno i iskreno.
  • Dijelite svoje osjećaje s djetetom i potičite ga da radi isto.
  • Objasnite djetetu zašto mu nešto govorite, zašto nešto od njega tražite ili zašto se nekako osjećate.
  • Poštujte djetetove osjećaje i potrebe.

 

Ako u odgoju djece naiđete na poteškoće i želite s nekim to podijeliti ili imate bilo kakva pitanja o odgoju i postavljanju granica, uvijek nam se možete javiti na [email protected].

 

Za kako si? napisala Marta Meštrović, polaznica kolegija Očuvanje i unapređenje mentalnog zdravlja, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

 


Literatura

1 Juul, J. (2017). Vaše kompetentno dijete: prema novim temeljnim vrijednostima obitelji. Naklada OceanMore.

2 Hrabri telefon (bez datuma). Kako biti bolji roditelj. Izazovi suvremenog roditeljstva. https://odrasli.hrabritelefon.hr/clanci/kako-biti-bolji-roditelj/

3 Hrabri telefon (bez datuma). Odgoj bez tjelesnog kažnjavanja. https://odrasli.hrabritelefon.hr/clanci/odgoj-bez-tjelesnog-kaznjavanja/