Zamislite da ste prije posla otišli kupiti užinu. Prodavačica ne može naći šifru za kavu, a vama se jako žuri. Ljutito joj kažete da vam kava ne treba, zgrabite sendvič, platite ga i izađete iz dućana. Na putu razmišljate – jesam li se prestrogo obratio/la prodavačici? Možda je imala loš dan ili nema iskustva jer je tek nedavno zaposlena. Osjećate krivnju jer ste se loše ponijeli prema prodavačici. Razmišljate o tome da ste je povrijedili i vjerujete da ste zato loša osoba – osjećate sram.

 

Koja bi vas od ovih emocija potaknula na popravljanje vlastitog ponašanja, a koja bi vas obeshrabrila? Iako su ove emocije vrlo bliske i često se javljaju zajedno, krivnja i sram zapravo se bitno razlikuju. U nastavku teksta saznajte kako ih razlikovati, mogu li nam i kada biti korisne te kako se s njima možemo suočiti.

 

Čemu služe sram i krivnja?

Mnogi su se autori složili da sram potječe od procjene vlastitih osobina kao negativnih ili manjkavih, dok krivnja proizlazi iz procjene svog ponašanja kao nepoželjnog¹. Pritom se pitamo jesmo li nedovoljno dobri (sram) i jesu li naši postupci loši (krivnja) s obzirom na neki osobni ili društveni standard. Uz sram se nerijetko javljaju osjećaji bezvrijednosti i bespomoćnosti, dok krivnja izaziva žaljenje i kajanje. Iako nam obje emocije predstavljaju neugodu, čini se da sram izaziva veću emocionalnu patnju od krivnje.

Emocija krivnje podrazumijeva da još uvijek možemo odvojiti dojam o sebi od onoga što smo učinili. Konkretnije, pojedinac osjeća krivnju jer osuđuje svoje nepoželjno ponašanje, a ne sebe kao osobu. S druge strane, sram osjeća jer osuđuje samog sebe² nakon što je to specifično ponašanje pripisao osobnim manama. Ova se atribucija očituje u misli napravio/la sam nešto loše i zato sam loša osoba³.

Kada negativno utječe na samopoimanje, krivnja nije adaptivna. Ipak, ona može biti korisna kada nas potakne da se iskupimo za nepoželjna djela¹. Primjerice, može nas potaknuti na kompenzirajuća ponašanja poput priznanja, isprike ili popravljanja štete ako smo nekome drugome učinili nažao. Procjena da smo učinili nešto loše često je potaknuta upravo shvaćanjem da smo nekome naštetili ili da bi i nas povrijedilo kada bi se netko drugi tako ponašao prema nama. Krivnja nas također može motivirati da se više potrudimo u ostvarenju osobnih ciljeva kada nismo zadovoljili vlastiti standard².

 

Učimo li sram i krivnju?

Preduvjeti razvoja ovih emocija jesu spoznaja da smo zasebno biće odvojeno od drugih i usvojena moralna pravila, odnosno standardi prema kojima procjenjujemo vlastite osobine i ponašanja4. Pokazalo se da obiteljsko okruženje utječe na razvoj srama i krivnje, pa će tako osobe koje su roditelji češće kritizirali u djetinjstvu biti sklonije sramu u odrasloj dobi. Sklonost sramu kod djece povezana je s manjkom topline koju pruža roditelj i disciplinarnim porukama koje ističu djetetove nepoželjne osobine². S druge strane, adaptivna krivnja u odrasloj dobi posljedica je roditeljskih tehnika discipliniranja koje se fokusiraju na specifična nepoželjna ponašanja, a ne na djetetove trajne karakteristike. Zbog toga je važno kritike usmjeriti na djetetove postupke (npr. Nisi pospremio/la igračke), a ne na njegove osobine (npr. Neuredan/na si). Nadalje, svaki oblik zlostavljanja potiče dijete da bol koju osjeća interpretira kao vlastitu odgovornost². Ono misli da ju je zaslužilo jer je takvo kakvo je.

Priroda je djeteta da uči od svojih roditelja i bezuvjetno prihvaća njihove prosudbe. Roditeljevu agresiju dijete zato shvaća kao kaznu, odnosno posljedicu svojih negativnih karakteristika. Misli da s njim nešto nije u redu i srami se samoga sebe, a dugoročno može razviti depresiju zbog osjećaja bespomoćnosti nad vlastitom sudbinom. Ako je dijete učinilo nešto loše, potrebno je uz kritiku dati i prijedlog poboljšanja te pohvaliti ono što je učinilo dobro. Nipošto ga se ne smije verbalno ili fizički kažnjavati jer takvi postupci, između ostalog, potiču sram – perzistirajuću neugodnu emociju koja jača s vremenom, onemogućuje samoprihvaćanje i uzrokuje ljutnju usmjerenu prema sebi koja može potaknuti samodestruktivna ponašanja8.

 

Sram i krivnja u psihičkim poremećajima

Ljudi koji mogu doživjeti krivnju bez da osjećaju sram manje su skloni psihičkim smetnjama od onih koji krivnju potpuno pripisuju sebi. Kada je osoba sklona kriviti samu sebe uz osjećaj posramljenosti, tada negativno procjenjuje svoje osobine i postupke u raznim životnim situacijama te s takvim pesimizmom dočekuje i budućnost. Ovakav stil razmišljanja naziva se negativna atribucija i u pozadini je brojnih depresivnih simptoma4 poput ruminacije. Osoba koja je sklonija sramu također će se rjeđe prisjećati svojih prošlih uspjeha i manje orijentirati na svoje poželjne osobine, slabije će tolerirati osjećaje ranjivosti i razočaranja¹ te će imati niže samopouzdanje5.

Povećana sklonost emocijama srama i krivnje ima važnu ulogu u razvoju anksioznih poremećaja poput opsesivno-kompulzivnog i generaliziranog anksioznog poremećaja te socijalne anksioznosti. Neki autori sram opisuju kao dio evaluacijske anksioznosti, koja potječe od vjerovanja da drugi imaju negativnu sliku o nama6. Drugi pak smatraju da sram nije jedinstvena emocija, već uključuje i osjećaj inferiornosti te strah od odbacivanja, a može se opisati i kao osjećaj neadekvatnosti³. U kontekstu socijalne anksioznosti sram uključuje osjećaj izloženosti pred stvarnom ili zamišljenom publikom, zbog čega osoba želi pobjeći iz te situacije4. Sram tako može potaknuti povlačenje iz društva i interpersonalnih odnosa ili samokažnjavanje destruktivnim ponašanjima. U javnosti se ponašajno često izražava spuštenim pogledom, pognutom glavom, pokrivanjem lica i promjenama u držanju s ciljem da tijelo učinimo manjim ili manje vidljivim³. Nadalje, strepnja od potencijalnih posljedica paničnih napadaja u javnosti, odnosno od sramoćenja pred drugima, mogla bi biti uzrok katastrofičnih interpretacija tjelesnih senzacija prisutnih u paničnom poremećaju¹.

 

Kako se suočiti sa sramom i krivnjom?

  • Ako osjećate krivnju ili sram, pokušajte najprije porazgovarati s bliskom osobom. Dijeljenje emocija s drugima može nam pomoći da ih sagledamo iz drugog kuta. Pogled na istu situaciju iz druge perspektive može nam umanjiti osjećaj bespomoćnosti i vratiti nadu da se možemo osjećati bolje.
  • Zapitajte se sudite li ponekad sebi najstrože. Ne postavljajte si standarde za koje unaprijed znate da ih nećete moći ostvariti7. Biste li to isto očekivali od drugih? Ako ste oprostili drugome, zašto u sličnoj situaciji ne biste oprostili i sebi?
  • Ispitajte uzroke svoje krivnje, jesu li oni razumni? Ako osjećate krivnju zbog negativnog ishoda na koji niste mogli utjecati, ta vam emocija neće biti korisna. Zapitajte se tko (ili što) je zaista odgovoran za tu situaciju i preuzimate li možda tuđu odgovornost na sebe.
  • Pokušajte razmišljanje o prošlim negativnim doživljajima i ponašanjima zamijeniti usmjeravanjem na budućnost. Zapitajte se možete li se sada i ovdje iskupiti za nepoželjno ponašanje te što možete učiniti bolje sljedeći put.
  • Pokušajte u dnevnu rutinu uvesti pozitivne afirmacije. Kada se uhvatite s negativnom misli ili se osjetite inferiornima – zastanite, udahnite i pokušajte svjesno formirati pozitivnu misao o svojim jakim stranama. Pozitivno razmišljanje i samopouzdanje ne dolaze svima prirodno, ali mogu se uvježbati.

 

Ako vas preokupiranost neugodnim osjećajima sprječava u obavljanju svakodnevnih obaveza, preporučujemo da se obratite stručnjaku psihičkog zdravlja. Oni su tu da vas saslušaju bez osuđivanja i ponude novu perspektivu situacije. Nama se možete javiti na [email protected].

 

Za kako si? napisala Paula Kovačić, polaznica kolegija Očuvanje i unapređenje mentalnog zdravlja, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

 


Literatura

¹ Fergus, T. A., Valentiner, D. P., McGrath, P. B. i Jencius, S. (2010). Shame-and guilt-proneness: Relationships with anxiety disorder symptoms in a clinical sample. Journal of anxiety disorders24(8), 811–815.

² Webb, M., Heisler, D., Call, S., Chickering, S. A. i Colburn, T. A. (2007). Shame, guilt, symptoms of depression, and reported history of psychological maltreatment. Child Abuse & Neglect31(11–12), 1143–1153.

³ Schoenleber, M. i Berenbaum, H. (2012). Shame regulation in personality pathology. Journal of Abnormal Psychology121(2), 433.

4 Tangney, J. P. (1998). How does guilt differ from shame? In Guilt and children (pp. 1–17). Academic Press.

5 Silfver, M. (2007). Coping with guilt and shame: A narrative approach. Journal of Moral Education36(2), 169–183.

6 Gilbert, P., Pehl, J. i Allan, S. (1994). The phenomenology of shame and guilt: An empirical investigation. British Journal of Medical Psychology67(1), 23–36.

7 Taking the Escalator

8 The Younique Foundation