U prethodnom smo članku opisali što je tugovanje. Sada vam nudimo smjernice kojima se možete voditi u pružanju podrške tugujućima.

Prirodna je reakcija kojom želimo pokušati utješiti tugujuće Sve će biti u redu. Međutim, to nije točno. Osoba je nešto izgubila i ne može to vratiti. Ako joj pokušamo reći da je sve u redu, osjećat će se kao da je ne slušamo. Tješenjem pokušavamo što brže ukloniti tugu jer nam je teško podnositi tuđu nesreću. Pritom dječje reakcije na gubitak mogu biti posebno teške jer nam se često čine nelogičnima. Ovisno o dobi, djeca još nisu razvila pojam o smrti i možda još ne znaju da je ona nepovratna i trajna.

Slijede rečenice koje često govorimo drugima kada tuguju. Ove rečenice proizlaze iz najbolje namjere, ali nažalost mogu poslati krivu poruku.

Rečenica koju izgovaramo Poruka koju tugujući čuje
Nemoj se osjećati loše. Ne smiješ se osjećati loše jer se onda i ja osjećam loše.
Nemoj plakati. Nije dobro biti (toliko jako) tužan, ljut, nesretan…
Nemoj to tako jako uzimati k srcu. Tvoji su osjećaji prejaki i uznemiruju me.
Tuguj sam/a. Ako tuguješ u društvu, uznemiruješ druge. Pokazuješ da si slab/a.
Ne mogu te gledati kako si tužan/a, ljut/a… Zbog tebe je drugima teško.
Moraš već jednom početi misliti na nešto drugo. Požuri. Predugo tuguješ.
Budi jak/a, hrabar/ra zbog drugih. Nemoj plakati pred roditeljima, suprugom, djecom… Trebaš tugovati u samoći da bi zaštitio/la druge. Drugi su važniji od tebe. Tebi ne smije biti teško. Nije u redu biti slab/a.
Zaposli se nečim. Ne misli na to. Zaboravi gubitak.
Nadomjesti gubitak. Trebaš ga brzo zaboraviti.
Nemoj više tako često ići na groblje. Predugo tuguješ. Zaboravi gubitak.
Vrijeme liječi sve rane. Ne možeš ništa učiniti da ti bude bolje.
Dobro je što se još nisi stigao/la vezati za bebu. Tvoja je beba bila nevažna.
Suprug/a ti je preminuo/la, ali budi sretan/na što još imaš dijete. Zaboravi gubitak, usmjeri se na ono što imaš. Nemoj biti nezahvalan/na.
Budi sretan/na što si tako dugo bio/la s njim/njom. Ne smiješ biti tužan/na jer ste bili sretni dok je bio/la živ/a.
Bolje mu/joj je tako. Da je poživio/la, strašno bi patio/la. Dobro je što je tvoj otac, brat, sin, najbolji prijatelj, kućni ljubimac preminuo.
U svakom zlu neko dobro. Dobro je što si izgubio/la tu osobu.

 

Ove rečenice izgovaramo jer ne znamo što bismo rekli da odagnamo bol tugujućih. Bojimo se njihovih osjećaja, kao i vlastitih osjećaja i reakcija, te ne želimo razgovarati o smrti. Pritom mislimo da postoje neke magične riječi koje će ublažiti bol i pokušavamo ih naći. To dovodi do situacije u kojoj čujemo, ali ne slušamo tugujuće i zapravo im ne pružamo podršku. Važnije je slušati nego govoriti. Mi, nažalost, tugu ne možemo ukloniti, što god rekli i koliko god se trudili. Osoba mora odtugovati svoje.

Ono što možemo napraviti jest dati tugujućima vremena i biti strpljivi, biti ovdje za njih i potruditi se da znaju da im želimo pomoći i da ih nastojimo razumjeti. Izdržite tugu, plač, ljutnju i druge intenzivne osjećaje tugujućeg. Nemojte njihove reakcije uzimati osobno. Šutite i slušajte. Ljudi se razlikuju u brzini, trajanju i načinu oporavka od gubitka. Poštujte te razlike i pitajte tugujućeg što mu treba. Pitajte želi li zagrljaj.

U tablici ispod nalaze se neka nedjelotvorna načela u koja možda vjerujete i načela kojima bi ih bilo dobro zamijeniti.

Nedjelotvorna načela Djelotvorna načela
Umrloga ne trebamo spominjati. Ako ga tugujući spomene, trebamo promijeniti temu. Umrlog trebamo spominjati, trebamo potaknuti tugujućeg da priča o umrlom, kao i prihvatiti razgovor o umrlome ako ga započne tugujući.
Trebamo što prije skloniti obilježja u znak počasti umrlome. Trebamo dopustiti tugujućem da se prisjeća umrlog.
Pred tugujućima trebamo suzdržavati suze. Trebamo pokazati vlastite osjećaje.
Trebamo se potruditi da odgovorimo na sva pitanja tugujućih. Na neka pitanja ne postoji odgovor. U redu je reći ne znam.
Kad bismo samo znali prave riječi, mogli bismo utješiti tugujuće. Ne postoje magične riječi koje bi odagnale tugu. Djelotvornije je biti tu za tugujućeg, šutjeti i slušati.

 

Iako ne možemo ukloniti tugu i bol, možemo tugujućima pomoći na druge načine. Pogotovo brzo nakon gubitka, oni vjerojatno nemaju snage kuhati, čistiti i slično te zanemaruju svoje svakodnevne aktivnosti i brigu o sebi. Donesite im ručak, ponudite se da im prošećete psa, pomozite u organiziranju sprovoda, izglačajte im košulju za posao. Možda će cijeli dan provesti plačući u vašem zagrljaju, ali navečer će barem leći u čistu posteljinu. Pokazalo se da upravo takva, praktična pomoć tugujućima najviše znači.

Nije lako biti s tugujućima jer im ne možemo dati ono što trebaju – ne možemo vratiti izgubljeno. Niti tugujući nama ne može dati ono što nam treba, a to je osjećaj da smo pomogli (jer nema za to kapaciteta). Zbog toga se osjećamo bespomoćno i frustrirano. Važno je podsjetiti se da pružanjem podrške radimo sve što možemo. Tuđi nas gubitak dodatno podsjeća na vlastite gubitke, naše osobne strahove zbog gubitka te naša egzistencijalna pitanja i strah od vlastite smrti. Stoga je važno brinuti o sebi dok drugome pružamo podršku. Priuštite si šetnju, dobar film, razgovor o nekoj drugoj temi, što god će vas nakratko odmaknuti od tugovanja i dati vam prostora da napunite baterije. Ne možete biti podrška drugima „na prazan želudac“.

Ako ste izgubili voljenu osobu, dopustite da vam drugi pomognu. Traženje i primanje pomoći nije znak slabosti, nego zrelosti. Potražite ljude koji će vas slušati bez da im bude dosadno, koji će vas zagrliti, koji će vam dopustiti da plačete, koji neće iznevjeriti vaše povjerenje i pred kojima se ne trebate pretvarati. Ne donosite važne odluke neposredno nakon gubitka, dajte si vremena i budite strpljivi.

 

Ako vam treba podrška u tugovanju ili pomoć u pružanju podrške nekome tko tuguje, slobodno nam se javite na [email protected].

 


Literatura

Arambašić, L. (2005). Gubitak, tugovanje, podrška. Naklada Slap.