U prethodnom smo vam članku ispričali nešto o neheteroseksualnim osobama, a sada ćemo se posvetiti slovu T u LGBTIQ+. Voljeli bismo vas zamoliti da pročitate ovaj članak do kraja. Ako u nekom trenu pročitate nešto s čime se ne slažete ili što vam je neugodno čitati, pogotovo vas molimo da pročitate članak do kraja. Ovaj je tekst baziran na znanstvenim činjenicama i iskustvima stvarnih ljudi. Ako se ne slažete s ovdje prezentiranim informacijama, voljeli bismo vas potaknuti da preispitate svoje stavove. Svaka promjena stavova koji (direktno ili indirektno) pridonose kontinuiranoj patnji LGBTIQ+ osoba u stavove koji potiču otvorenost, uključenost i razumijevanje je promjena koja ovaj svijet čini malo boljim mjestom. Možda ćete baš mijenjanjem vlastitog stava učiniti korak prema tom boljem svijetu.

 

Voljeli bismo za početak objasniti razliku između spola i roda jer razlika postoji. Spol je biološka karakteristika i ljudi gotovo uvijek jasno spadaju u jednu od dvije kategorije: muško ili žensko. Međutim, biologija je puno maštovitija nego što mislimo i nije joj pretjerano stalo do klasifikacija koje stvaramo kako bismo si olakšali percipiranje svijeta. Kromosomski i hormonalni svijet iznimno je složen i mnogo je prilika da nešto u razvoju pođe u neočekivanom smjeru. Ponekad se dogodi da je osoba rođena s neuobičajenom kombinacijom spolnih karakteristika: primjerice, s oba seta spolnih organa ili sa ženskim spolnim organima i muškim kromosomima. Tada nije jednostavno odrediti spol osobe i takvo se stanje naziva interspolnost – osoba ima tjelesne karakteristike koje ne spadaju jasno u jednu od dvije kategorije.

Rod je psihosocijalna kategorija. On se gotovo uvijek slaže sa spolom, a odnosi se na načine doživljavanja i ponašanja te na socijalne uloge koje su tipične i koje se očekuju od muškaraca ili žena u određenoj kulturi. Rod je ono kako se osjećamo i kod većine su ljudi spol i rod potpuno usklađeni – npr. osoba je rođena kao žensko i doživljava se kao žena. No, kod nekih ljudi to nije tako.

U svakodnevnom govoru vjerojatno nećete pogriješiti ako zamijenite spol i rod, ali u sferi znanstvenih istraživanja važno je napraviti ovu razliku. Spol se odnosi na biologiju – na fizička, anatomska, hormonalna i kromosomska obilježja. Ako istražujemo razliku između muškaraca i žena u maksimalnoj težini koju mogu podići, govorimo o spolnoj razlici jer na tu sposobnost utječu isključivo fizičke karakteristike. Ako istražujemo razliku u broju haljina koje muškarci i žene imaju u svojim ormarima, govorimo o rodnoj razlici jer ne postoji biološka osnova na temelju koje muškarci ne bi trebali nositi haljine. Radi se o društveno uvriježenoj normi, odnosno načinu oblačenja koji je dio ženske rodne uloge. U psihološkim istraživanjima gotovo uvijek govorimo o rodnim razlikama, osim ako smo sigurni da na određeno ponašanje utječu biološke karakteristike. Međutim, biologija opet nije jednostavna. Pokazalo se da rodni identitet nije isključivo društveno uvjetovan, već da ima neurološku bazu koja se formira tijekom trudnoće i koja se ne poklapa uvijek s ostatkom anatomije.

 

Muškarci i žene imaju različite mozgove. Razlike su male, tiču se samo nekih dijelova mozga i ne utječu značajno na funkcioniranje, ali su konzistentne. Razvoj razlika između muškog i ženskog mozga počinje u maternici. Na samom početku trudnoće svi krećemo istim putem, i to ženskim (zato muškarci imaju bradavice), ali u jednom se trenu Y kromosom probudi i uzrokuje poplavu testosterona koja preusmjeri fetus na muški put. Razina hormona prisutnih tijekom trudnoće određuje kojim će se putem razviti mozak i spolni organi fetusa, ali spolni se organi razvijaju ranije i zato se može dogoditi da se mozak i tijelo ne poklapaju. Ako tijekom razdoblja razvoja mozga u maternici postoji previše testosterona, osoba s XX kromosomima i ženskim spolnim organima može razviti „muški“ mozak. Ako ima premalo testosterona, osoba s XY kromosomima i muškim spolnim organima može razviti „ženski“ mozak. Takva je osoba transrodna. Ako osoba uz to želi i promijeniti svoje tijelo kako bi se bolje slagalo s njenim rodnim identitetom, nazivamo je transpolnom osobom. U ovom ćemo članku govoriti upravo o transpolnosti, pri čemu treba voditi računa o tome da je pojam transrodnosti daleko širi te uključuje brojne kombinacije roda i spola.

Osoba koja je rođena s muškim spolnim obilježjima, a osjeća se kao žena, u pravilu se naziva transrodnom ženom. Osoba koja je rođena sa ženskim spolnim obilježjima, a osjeća se kao muškarac, u pravilu se naziva transrodnim muškarcem. Svaka će osoba za sebe odlučiti koji joj je naziv najugodniji i kako se želi deklarirati. Zbog stigme povezane s ovim stanjem i nekonzistentne terminologije koja se koristi u različitim krugovima teško je procijeniti koliki je udio transrodnih ljudi na svijetu, ali brojke se kreću oko 0,3%. Možda se pitate zašto se diže tolika hajka oko tako malog postotka ljudi. Imajte na umu da je 0,3% trenutne svjetske populacije preko 23 milijuna ljudi. Procjenjuje se da u Europi živi oko 1,5 milijun transrodnih osoba. Voljeli bismo vas zamoliti da se nakratko pokušate staviti u cipele jedne od njih.

Zamislite da vas od djetinjstva ili rane mladosti prati osjećaj da nešto nije u redu. Drugi vam se obraćaju krivim riječima, a kad ih ispravite govore vam da ste u krivu. Prisiljavaju vas da nosite odjeću u kojoj se ne osjećate ugodno, da sudjelujete u aktivnostima u kojima ne uživate, da se ponašate na način koji vam nije prirodan. Zamislite nositi svijest o tome da vam vaše tijelo nije ugodno, živjeti s ogromnom tajnom koju ne smijete priznati nikome jer se bojite reći da ste drukčiji. U nekom trenutku saznate da postoje i drugi koji se tako osjećaju, a kada napokon smognete hrabrosti priznati nekome svoj teret, taj vam netko kaže da ste bolesni, da ćete ići u pakao, da mu se gadite. Zamislite da je taj netko vaš roditelj, vaš nastavnik, vaš rođak ili vaš svećenik. Zamislite da osjećate takvo gađenje prema vlastitom tijelu da tuširanje u vama uzrokuje veliku nelagodu jer ne želite dodirivati organe za koje osjećate da im nije mjesto na vama. Iskustva transrodnih osoba govore o preplavljujućem dojmu da je sve pogrešno, o konstantnom osjećaju nelagode u vlastitom tijelu koji je neopisivo teško podnositi. Usklađivanje tjelesnih karakteristika s identitetom za transpolnu osobu nije želja, nego potreba.

 

Osjećaj dubokog i trajnog nesklada između anatomije i poimanja sebe kao muškarca ili žene naziva se rodna disforija. Ona se ne javlja kod svih transrodnih osoba. Međutim, kod transpolnih osoba ona je uvijek prisutna. Transpolnost sama po sebi nije psihički poremećaj, ali uznemirenost koju rodna disforija izaziva može zahtijevati psihološki tretman. Mnoge su transrodne osobe zbog svog identiteta meta stigme, nasilja i odbacivanja, a njihova društvena i obiteljska okolina u pravilu nije podržavajuća. Takve životne okolnosti ostavljaju posljedice na psihu i mogu dovesti do razvoja depresivnih i anksioznih simptoma. Procjenjuje se da 22-40% transrodnih osoba u nekom trenutku pokuša izvršiti samoubojstvo. Za usporedbu, to pokuša 2,7% opće populacije.

Jedini tretman rodne disforije koji zdravstvene i psihološke organizacije preporučuju i koji smatraju učinkovitim je rodna tranzicija. Tranzicija je dugotrajan proces koji počinje psihološko-psihijatrijskom dijagnostičkom procjenom, a završava kada se osoba osjeća zadovoljno u vlastitom tijelu. Neke transrodne osobe žele u potpunosti operativno promijeniti spol, a nekima je dovoljno samo promijeniti način na koji se predstavljaju u javnosti. Proces tranzicije uključuje suradnju psihologa, psihijatra, endokrinologa i kirurga. Nakon dijagnostike osoba se potiče da tijekom idućeg razdoblja ima svojevrsnu probu života u drugom spolu – oblači se i ponaša kao drugi spol te prima hormonalnu terapiju koja izaziva tjelesne promjene. Nakon godinu dana hormonalne terapije, osoba se može upustiti u operativnu promjenu spola. Nakon operacije osoba nastavlja doživotno uzimati hormonalnu terapiju. Hormonalni tretman mora se obavljati pod nadzorom liječnika i zbog toga je važno da postoji medicinska dijagnoza transrodnosti, iako transrodnost nije psihički poremećaj.

Ovdje moramo biti sasvim iskreni – nije lako niti obiteljima transpolnih osoba, pogotovo roditeljima te braći i sestrama. Osim njihove nevjerice i šoka koji često osjećaju po autanju transpolnog člana obitelji, često doživljavaju izraženo tugovanje i smetnje prilagodbe. I oni su često na udaru stigme te osuđivanja od okoline. Roditelji često osjećaju krivnju, preispitujući se o vlastitim pogreškama. Stoga je i njima potrebna podrška.

 

Možda vam cijela ova priča oko tranzicije zvuči komplicirano, rizično i nepotrebno. Možda se pitate zašto transrodne osobe ne bi jednostavno dobile psihološku pomoć da prihvate tijelo koje imaju i nastave živjeti u njemu. To se godinama pokušavalo, uz poražavajuće rezultate. Danas znamo da je promjena tijela manje uznemirujuća i puno učinkovitija od tzv. terapije konverzije (engl. conversion therapy). Rizik od samoubojstva opada što je transrodna osoba bliže svojim ciljevima u tranziciji, a nakon dovršetka tranzicije pada na prosjek opće populacije. Tranzicija poboljšava psihičko zdravlje i kvalitetu života te drastično smanjuje rodnu disforiju. Radi se o tretmanu koji spašava živote.

Otprilike 2% ljudi koji promijene spol kasnije to ipak požali. Ostalih 98% nastavi živjeti svoj život napokon osjećajući da pripadaju vlastitom tijelu. Ljudi koji požale promjenu spola mahom su oni koji su prebrzo prošli kroz proces tranzicije ili su je obavili bez adekvatne dijagnostike i nadzora profesionalaca. Promjena roda (ili spola) je ogroman, vremenski, psihički i financijski iscrpljujuć proces u koji ljudi ne ulaze iz hira ili zato što je to sada „u trendu“. Transrodni su ljudi oduvijek postojali, a u nekim su vremenima i društvima bili iznimno cijenjeni. Na njih se gledalo kao na „miljenike bogova“ jer su mogli spoznati obje prirode – i mušku i žensku. No, moderno zapadno društvo izjednačilo je pojam roda i spola te ih promatra isključivo kao binarnu kategoriju. Zbog toga se svi ostali prirodni varijeteti između ovih kategorija neopravdano patologiziraju i stigmatiziraju. Zadnjih se desetljeća kroz LGBTIQ+ pokret o ovome javno progovorilo te je današnja veća vidljivost transrodnih osoba rezultat dugogodišnje borbe protiv stigme.

Na kraju bismo još voljeli napomenuti kako nisu sve transrodne osobe ujedno i homoseksualne. Dapače, većina ih je heteroseksualna. Seksualna orijentacija neovisna je o rodnom identitetu – transrodne osobe mogu biti hetero-, homo- ili biseksualne. Važno je naglasiti da u određivanju seksualne orijentacije transrodne osobe u obzir treba uzeti rod s kojim se osoba identificira, a ne rod u kojemu je rođena. Transrodan muškarac koji je rođen kao žena i kojeg privlače žene je heteroseksualan. Transrodna žena koja je rođena kao muškarac i koju privlače žene je homoseksualna. Također je važno napraviti razliku između transrodnih osoba i transvestita. Transvestizam je seksualno ponašanje – oblačenje odjeće tipične za suprotni spol radi postizanja seksualnog uzbuđenja. Transpolne osobe oblače odjeću u kojoj se osjećaju ugodnije radi smanjenja rodne disforije koja ih uznemiruje. U tome nema ničega fetišističkog.

 

Nadamo se da smo vam ovim tekstom rasvijetlili što znači biti transrodan te koliko je važno da transrodne osobe dobiju potrebnu podršku i medicinsku skrb. Potičemo vas da budete tolerantni prema različitostima kako bismo svi zajedno živjeli u ljepšem i sretnijem svijetu. Ako imate dodatnih pitanja ili vam je potrebno uho za slušanje, uvijek nam se možete javiti na [email protected], a više informacija o transrodnosti možete pronaći na stranicama udruge TransAid.